TAMA

U betonu i staklu, kao u vazi,
Razbokorila se tama, lelujava.
Prati nas od početka, strasno,
Gotovo dah joj u potiljku osjećamo,
I teško bilo, što kao zvono ječi.
Onomad u prašini, s dječacima klikera,
Koliko juče na brini, na sankama,
Sada, ako sada jeste, po sobama.
Stojimo nijemi, da je ne smetamo -
Ako se smiri, ako dođe do zrenja,
Možda će u nebo da sune,
Prema tvorčevim skutima -
A dalje, tamo negdje, gdje dan stenje.

JAUK

Tu sam od početka, uz taj jauk,
Što se ne stišava, čas šišteći -
Poskok mu je lice i tijelo hladno;
Čas grčevit, sinkope crnog svijeta,
Gdje smo, prazan trg je i prazna crkva;
Evo, rida li rida, zdrobljeni tucanik,
Pamti prste, patrljke ruku što ga tucahu,
A sada prazno, oko isplakano;
Tamo se eho svija, tanka molitva,
Što pokriva djecu, zabavljenu smrću -
Nije li dosta, svu noć kapanja
Suza iz bunara što ne presušuju;
Nisam sam, baš sada, ili oduvijek,
Ako i ćutim, brojanica cvili,
Zrno po zrno, u Njegovoj ruci.

JEKA

Iz šuma, u nestajanju, iz pustinja, u nastajanju,
Iz dolina, otvorenih samo prema nebu, kao knjiga,
Iz ponora, podruma, vrtača, lednih glečera,
Iz porodilišta, kad nikoga nema u njemu,
Iz grobljanske kapele, gdje stoje oko pretka,
Iz kiše što nas zasu svojim zrnastim suzama,
Iz prorokovih riječi, ostavljenih nikome,
Iz tamnica, krcatih nesnosnom tišinom,
Iz rodne kuće, oko koje zuje radilice pčele,
Iz vinograda, voćnjaka, povrtnjaka i betona,
Iz ovih riječi, i onih prije njih, i onih poslije,
Nesnosna jeka, otkucaji nečega, otisak ničega.
Ali gdje su osnovni zvuk, početak i smisao,
Sazdani prema planu odavno izgubljenom,
Gdje jasni zvuk koji je vaskrsavao mrtve?

DUG

Usred noći, kao svrdlo u jelovinu - Jesi li zaboravio?!
Pokliznuo se, pad će da uslijedi, vrijeme teče!
Dlanom zahvatio vode, iz rupe, među grobovima!
Perina, jastuk, krevet, pod, zidovi, linije dlana!
Govor, riječi, priča, dozivanje, jauci, pune uši!
Hljebna kora, krušna mrva, strug sira, azbuka zuba!
Pod šumom pjesma, iz radija sonata, sve odzvanja!
Odjeća, obuća, nož u džepu, prsten, teško izbrojati!
Sapun uz česmu, peškir na štriku, poranio neko!
Dani, noći, sunčev sjaj, pijesak pod stopalima!
Automobil što odlazi, voz u stanici, zagrljaj.
Ruka na ramenu, telefonski poziv - Jesi li zaboravi?!

PUT

Odakle gledaš niz put, sve do raskrsnice?
Ili si i ti na raskrsnici, koju sad ne vidiš?
Svaki kamenčić vidiš, svaku vlat trave,
Što zatreperi na iznenadnom vjetru kao jedro.
Da li je tu naprslo staklo dvokrilnog prozora
Gdje dječak vidi svoje oko i maleni trg?
Vidi snijeg, sanke, zaleđene pretke uz vočiće,
I oko one koje tamo sigurno nema, konačno!
U uhu škripi fijaker, zvone praporci,
Nerazumljive, beznačajne riječi, pozivi.
Nije takav bio dogovor, ne gledaj više!
Ponovi sva uputstva, savjete, opomene,
Odreci se blizine, očiglednosti, sjećanja.
Uspijevaš li, hajde, odredi se i priznaj!
Gdje je put, gdje raskrsnica, tamo negdje?
Ili si ti raskrsnica, a put je ono nevidljivo
Niza šta se suvi list spusti na zatravljenu stazu.

SVE

Zgrčeno na dnu svoga rova. Bilo i ostalo.
Umotano u trostruke prnje, nema zime.
Govnovaljev plijen, ali njega nema.
Palo s neba, poput lista sasušene lipe,
Istruliće do proljeća, u humus se pretvoriti.
Ima glavu, nema glavu, unutra je, odbačena je.
Golo, meko, nijemo, bez ikakve svrhe.
Hoće li se nešto zaletiti tamo, sutra,
Prije nego što se osuši nova rosa?
Zakržljalih udova, ako ih je i bilo,
Nesposobno da se otkotrlja, da nestane.
Gleda li, sluša li, odašilje poruke u nebo?
Ograđeno, prisvojeno, zavještano!
I tako vo vjeke vjekova, bez amina.

KLIJANJE

Kroz prozor vidim, polegla po gredici,
majka prstom dodiruje nešto, sitno,
možda nevidljivo, sakriveno, obećano.
Klija li još, izvan mog pogleda, i njenih ruku
U dnu nevidljive bašte, potkraj zime!?
Prizor je u ptičijem oku, nebeske boje,
Vidi ga golubica, oblak i rijeka.
Sve je zatvoreno, sklopljeno, sklonjeno,
Nema sjenki, sunčanice, beskrajnog jutra.
Vrt se otima, izvlači i osvaja - zar sve!
Zvoniće zvona biljnih hramova,
Množiti pod bokvicom, maslačkom i kukurjekom
Samotna vojska nesebeznanih ratnika.
Hrast u dolu, lipa u parku, vrba na obali,
Svu noć mrmore molitve svome zaštitniku.
Pjevaj lišće, bubnjaj koro, grcajte grane,
Oči će vidjeti, usne osjetiti, ruke zagrliti.

GLAS
(molitva)

Ne zovi me više, jedva i sebe čujem.
Stišavam srce, smirujem krv, sve bubnja,
Jedva grom naslutim, opomenu života.
Jesi, još tu, ovdje, s druge strane, neko ja.
Možda me i ne zoveš, zaokupljen snovima,
Velikim poslom, krajem svijeta, muzikom sfera.
Sam sam odaslao poziv, bezglasan, pretih,
Jednoga jutra, iz dumače, ispod lijeske, kraj točka.
Sada je tvoj, možeš da mi ga vratiš, večeras.
Ipak, ne zovi me više, neću razumjeti ništa.
Ako i čujem lahorenje, zov sasušenih usana,
Ne mogu prići, ne vidim stazu, mrak je.
Naokolo isto, plač i dozivanje, jesen, zima...
Stvari se stvrdnule, riječi izlizale,
Ne smijem pogledati u sunce, postaću šum.
Čuću, na kraju, kako jedino može biti.

SRSI

Prst te dotače, nevidljiv, iznad procijepa
Preko koga je tijelo preletjelo. Vidjelo,
Što je bilo zastrto znojem i zanosom.
Otvori se, odjednom, tijelo i nebo -
A opna pomakne prema beskraju.
Sada zbrajaš, vadiš, dozivaš.
Sve se odigralo, ništa ispričalo.
Možda ponovo zaroniti, ali gdje,
Kada, kroza šta, do kojeg dna?
Mulj, travuljina, oblaci kao ovce
Godinama i godinama, zaborav!
Negdje je tamo, nevidljiv, iza pukotine
Na čijem je dnu svjetlost, razlog i san.
Ne može se dozvati, ako je odlutao,
Ako se, kao nokat, zacijepio. Boli
Ga, ali ti to nikako ne osjećaš.

KRST

Od čega si sačinjeno, svjetlo svijeta?
Crvotočno drvo, prosipa se Isus - nije to!
Zarđale šipke, nit vremena - nikako!
Bakar, kalaj, olovo u sebe zatvoreno - bez težine!
Kamen, glačan usnama vjernika - podloga nečeg!
Lomna plastika, vrijeme nestrpljenja - ne, kako!
Zlato i srebro, drago kamenje tame - taman posla!
Od stakla meranskog brušenog suzama - samo izvana!
Od slonovače iz Indije, čisti uzdah - ne osjećam!
Od ebanovine iz Afrike, smiraj dana - nema noći!
Od ćilibara ukraj Janiseja, zavjetno - ne, dovoljno je!
Od čega onda! Od riječi njegove, pretihe!

DRUGI GLAS

Gdje si? Sam sam, zatvoren u tišinu tijela.
Ne slušam zvukove svijeta, ne primam
Dodire svijetlih i mrkih stvari, ljudi
Zagledanih u drugog. Očekujem, drhtim!
Ako si već prošao, gdje da se udjenem?
Do idućeg puta, na šta da oslonim dušu?
Gdje si, baš sad? Ne ovaj i onaj, drugi!
Samotan poput mene, ali jači, trajniji,
Iako se izvlačiš i nestaješ. Zašto tako rijetko?
Stegnem glavu, do bola, između dlanova -
Ništa više ne osjećam, gdje si?
Samo da osjetim tvoje prisustvo,
Ne i da razumijem, ne i da shvatim.
Samo da osjetim, bilo kako, uhvaćen.
Gdje si? Prije nego potpuno nestaneš,
Bez traga, bez odjeka, bez svjedoka!

NIŠTA

Iz njega se sve rodilo, u svoje vrijeme.
Ne miče se, ne javlja, ne smeta.
Raste, na svim mjestima, odjednom.
Kad pukne, poslije dugog zrenja,
Rasprostre se preko svega i ovdje i tamo.
Ne kao opna, skrama koja se grebe.
Ne kao boja, još manje zvuk roga.
Unutra je, čas vrelo, čas hladno.
Temelj vidljivom, samo nevidljivo.
Ljestvice do slave, samo prazno.
Tjera, nečujno, nadjačavajući sve.
Ne prima molitvu, ne traži pravdanje.
Ratuje, miri, vodi državne poslove.
Školuje, ističe, rasprostire kulturu.
Svakoga čeka, na vratima utrobe,
I prati, ona, ono, on, do zemljanih vrata.

SLIKE

U okviru prozora, saonice i konji, magla.
Zaigra očni svjetlac, luč predvečernja,
Zasnježena debla zagrljena pred nama,
Još jedna divota u daleko zimsko podne.
Kroz svakoga je prošla slika, svrdlom,
Vjetar i stud potom, prebrisali, skočanjili.
Nema je više, vidioče, ni tamo ni drugdje -
Sebe izdvoji, budi samovodič i tumač.
Hitro, kako nikada nisi, zaskoči sve,
Poveži, samo da zasvijetli ponovo, iskra
S prtine, ili iz cjelca, i da im bude podloga.
Ništa, ni zvuk ne pomaže više, odumrle
Riječi, izbrisan opis kore, miris hrastovine.
Sve počupano, samo to niko ne vidi -
Grančice na deblima, mašu li mašu!

PJENA

Je li ili nije dio, samo uzdah njegov,
Dok cjelina spava, ili tiho jauče?
Koji ima sve, a nije napokon ništa!
Tu se mi srećemo, zbori sam san.
Onda Đurđevdan, osvit i rasvit,
Unutra samo nježnost, samo darivanje.
Koliko iznad, do pasa neke zrelosti,
Da svima nudi sebe kao zrelo Nešto.
U samom dnu rasušenog prozora,
Između tankih niti noćas spletenih,
Je li to riječ drugog jezika, suza?
Ko je bio ushićen, može u san,
S druge strane spremljena je vječnost.
Ko pruža dlanove, da uhvati sebe,
Probudiće se nag, smrznut i gladan.
Čak se ni riječ: "oprosti" ne čuje.
Nije zvono, nije jeka, radoznali stvore!

GDJE

Izvor, put, prag, krov, tavan?
Između, tabani su osjetili,
Svjetlost kamenčića, zov mahovine.
Između, utroba s onu stranu,
Huktala, graktala, klela, dozivala.
Između, platno i vezilja,
Hartija i kist, olovka, o! slavlja.
Između, dobar dan i laku noć,
Smjesti se, jedi, spavaj i idi.
Između, budi pametan,
Računaj, gledaj, predvidi.
Između, ljubav, gle plavetnila,
Mirisa poljskih i šumskog hlada.
Između, kako kome i kada,
Samo, gdje, gdje, i ponovo gdje?

PREĐI

Gotov je most, dijete, slobodno pređi.
Od djetinjstva sam ga gradio, za tebe,
Crtao planove, pripremao građu,
Skupljao novac i prijatelje.
Sada se nudi, samo tebi, ovdje,
Temeljan, ozbiljan, prema drugoj obali.
Ona se ne vidi, ali je sigurno tamo,
Slobodno priđi, svojim malim cipelama
Stani na debele daske, izdržaće te.
Nije to magla, što stoji na sredini,
Niti je to sredina, dijete, nego obala.
Evo, ruku stavi na ogradu, osloni se,
Osjećaš li na dlanu spokoj čamovine,
I koračaj, samo koračaj, sve do kraja.
Bez mene, danas; sve je urađeno,
Tamo je obala, sigurnost i nada.
A magla će se razići, dijete,
Uvijek je tako bivalo, pa će i sada.

ČVOR

Jedino sada, u čvor svezano, sve.
Ranije i kasnije, negdje, nečiji, u zagrljaju.
Nema obnavljanja, razvezuje i ponovo
Mada to niko ne vidi, sastavlja, kao mir.
Samo sve bije i poskakuje, ne može oko
Ni da vidi, ni da se približi toj liniji
Koja bi ga odvela do početka.
Tu on nije, kao ni kraj užeta, čiju
Ljepotu pamtimo, usud je to naš.
Zašto da se razvezuje, ako diše?
Iz njega će da se rodi, da propijuče
Nekome, jednom, u svjetlu munje.
Ima ga, nasljedan je, smiren i nijem -
Ako se čuje šum, možda će biti šapat,
Vijest o snu što se s mlijekom usisa.
Ako se čuje, jedno sada, u čvoru,
Svakog jutra svezanom, savršeno.
O tome nema prave vijesti.

NAGO

U glibu tamo, dok sam prolazio
Proplankom, više kao izmaglica,
Ne očima, nego tijelom svojim,
Osjetih, da se miče, jednako nago.
Nemoćno, slijepo i gluvo, ukopano
Ko zna od kada i zašto, u zemlju.
Sav krenuh prema njemu, hitar
Da ga uhvatim, prije no što potone
I tijelo mu se u ilovaču obuče.
Omotao sam ga sobom, cjelcatog,
Uvlačeći svoje noge u žitki glib,
spajajući kosu, oči, stomak i pol.
Dvije nagosti, jedan vid i sluh,
Jedan samo napor, i sve je gotovo.
Kao da tamo i nismo bili, evo sada,
Ništa ne vidim, ne osjećam, ne čujem.
Nema ni gliba, ni magle, ni proplanka,
Samo se noć spustila na moje tijelo.

SJAJ

Vodi me za ruku, prvačić sam.
Već od buđenja, prihvatim društvo,
Krijući od svakog, ma koliko navaljivao.
Zar ne vidiš, kao i kod drugih, prazno
Na sve četiri strane bića, praznog isto!
Predveče sumnjaju u moje riječi,
I pritišću, cijede, kožu mi izvrću i istresaju.
Ništa neće ispasti, jer ništa nema,
Tješim ih, ucvijeljen stalnim neuspjehom.
Baš to ih ljuti, što sve ide i ići će,
A Sjaj ostaje tamo gdje je, učvršćen.
Istresi, pretresi, traži i traži -
Evo, govorim vam, ali ne čujete,
Slikam, ali ne vidite, treba li još i još?!
Pomaže mi, da složim tijelo i riječi -
Kako je sve svezano, blisko i otvoreno.
Čak i kada me propustiš kroz vrijeme,
Negdje tamo sve se ponovo složi,
I zvoni, visoko u zvoniku obješeno.

JAD

Zove i zove dječak, nigdje, bezvremeno.
Ne na jeziku naučenom, od bliskih bića,
Podijeljenom, razvijenom, sasječenom.
Starijim načinom, što s vjetrom dođe i ode,
Za sve, osim za tebe, njegov glavni dio.
Ne klikće i ne pjeva, dan i noć su mu strani,
Kao da u pravo vrijeme nisu postojali.
Iz rebra se izvije, tijelu blizak i stran,
I tamo na utrini, pod sasušenim grmom,
Čeka božiju riječ da napokon plane.
Može li da bude objava, koje više nema?
Oslonac za glavu, koja se ruši u rov?
Zove i zove djevojčica, svagdje, svevremeno.
Samo nema glasa, ni riječi ovdašnjih,
I sve, kao dvostruki huj, vjetar odnosi.
Polegao po zemlji, pitaš rodnu glinu:
Zašto se nije javio, zašto me je ostavio?

ČEMER

Uzmi i ti od ovog jela, sve je na astalu -
Nemoj da ti podrhtava kašika, ne mjerim
Zalogaje, ni što biraš, čemu se vraćaš.
Sjedi uz mene, ne odmiči se, nisi stranac,
Znam te od rođenja, stariji si, pametniji,
Učim iz primjera, čekam od tebe priznanje.
Evo, u albumima si mojim, u pozadini,
Kao u pozorištu, kulise, scenografija,
Uvijek iz prve ruke, mada slično drugima,
S naglaskom na detalju, odsutno prisustvo.
Izvještio si se, nisam ti dorastao,
Priznajem majstorstvo, odlučnost i snagu.
Ovdje si kod kuće, sve ti je na dohvat ruke,
Samo mene isturaš naprijed, ostajući
Tamo gdje si uvijek bio, nasmijan,
Kao sunčan dan u ciči zimi.

NIGDJE

Usput kamenje, da sjedneš, pod hrastom
Što pamti nečije djetinjstvo i smrt, možda.
Kuće pod brinom, tamnih prozora u suton.
Usput poslovi, sijanje, klijanje, ah, mobe!
Gradovi na mapama, svake godine novim,
Druge ulice, trgovi, spomenici i datumi.
Usput djeca, škole, poslovi, sijanje, suše.
Datumi nad kojim mozga izgubljen svijet.
Sjajni ordeni, govori, svečane večere.
Raskrsnice, s Isusom, ili bićem bogu sličnom.
Omrkni, osvani, prijavi se, odjavi, lezi, ustaj.
Ništa se nije tražilo, skamenjen svijet.
Usput, stanice bez imena, odjeci nečijih idola.
Lica i jezici, beskrajna kiša i bijeli snjegovi.

NIKADA

Ovdje, gdje ruku držim, odmaknutu
Od tijela, koje pritišće rasuto kamenje,
I gore i dolje, i lijevo i desno, unutra,
Napolju, pokraj vode, na aerodromu -
Ako se svede, višnji tako zapovijeda -
Nije zazvonila truba ni udario doboš,
Za veče izmiljelo među prognanike,
Što stisnutih zuba dozivaju nebesa.
Ovdje, na kraju ulice, ili na njenom početku,
U gluvi noćni čas, ili dalje, u praskozorje,
Nisi me pozvao kroz otvoren prozor,
Da se vidimo u albumu bačenom u smeće.
A svijet tutnji u prazno, baš večeras,
Kada bih volio sjesti pokraj nekoga,
U dubravi našoj, sparušenoj od jecaja.

KRIK

Čime se oglasio, ako su usta nijema?
Slijepljene usne, zgnječen nos, mrtve oči!
Čime se oglasio, ako su ruke oduzete?
Počupani zubi, odsječen jezik, otkinute uši!
Čime se oglasio, ako je u grudima ostao nož?
Jesu li tu bili organi, božiji savršeni stroj!
Čime se oglasio, ako su mu svinje pojele ud?
Što se više spuštaš, sve te manje ima!
Ni čime da pogledaš, ni šta da opipaš!
Sve do prašine, od pamtivijeka iste, šta da se utisne.
Samo krik nad svim odzvanja, ječi i jauče!
Još jednom ponovljen, sam od sebe, od pamtivijeka isti.

KORAK

Naokolo, naokolo, sve utabano,
Dok umor ne okonča potragu.
Ne samo dolina, pokraj rijeke,
Podno brijega s crkvom i hrastom,
Ne samo vrtovi, gradovi, sela.
Šikaru, odmah iznad kuće,
Prvi, pa drugi, pa ko zna koji vis,
S klancima uzvitlane vode između,
S prašumom u kojoj tigar vlada,
Pustinju, istu kao ogledalo,
I nebo, otvoreno u vjetar.
Gdje je stopa i njen korak,
Što čekaju ostavljeni i zaboravljeni?

DAR

Jedna ga je sunčeva zraka donijela,
Očajno prodirući kroz napuštenu kuću.
Gdje je pronašla ulaz, ako je sve zazidano?
Je li to baš ono, znano nam sunce?
Zar ono postoji tamo gdje je prije bilo?
Ne može to biti prava linija,
Kojom bi se moglo vidjeti u njegovo srce,
Odmah potom otputovati kao kakav trun,
Na zidu, tamnom i hladnom iscrtati,
Da svijetli kada zraka malakše.
Koliko joj je godina trebalo da nađe
Put do oka slijepljenih kapaka,
Sa samo jednom tačkom između,
Kroz koju se naslućuje, da još jeste
I da će možda i sutra jednako biti.

ŠLJIVA

Već godinama, od te šljive,
Ništa nema. A ne bi se reklo.
Ozeleni, procvjeta, pčele se skupe,
Plodovi zametnu, već poplave,
I gotovo, otpadaju, poškorani,
Kao lica zaboravljenih predaka.
U malom vrtu, na središnjem mjestu,
Šljiva gleda na terasu, gdje sjedim
Osluškujući glas njenih bolesnih usta.
Posijeci je, savjetuju me znalci,
Mogla bi da ti zarazi i ostalo voće.
Ćutim, pred njom se ne izjašnjavam,
Bolesna je, kako da je ubijem,
U bilo koje godišnje doba -
Čas očekujem da ozdravi,
Čas joj puštam da uživa u proljeću.

PITANJA

Neko me je pitao za tebe -
Nisam odgovorio. Više nema odgovora.
Svaki susret, novo teško pitanje.
Ima li tome kraja, napokon?
Nekada davno, svijet se bio otvorio,
Postavljena pitanja imala su odgovore,
Najčešće kratke, jasne, nimalo dvosmislene.
Sada već jutro predstavlja zasjedu -
Sunce, ptice, otvoren prozor, provalija ulice!
Kada se izađe, kao da više nema povratka,
Kliješta pitanja riju po utrobi,
Ali tamo nema odgovora, tek oklijevanje.
Kako sada leći u novu noć, izboden
Kao onaj što visi po muzejima
Plašeći nevjernike prepune pitanja.

MUTNO, ODJECI

Ako je svanulo, sve je drugačije.
Već sada, ovdje, prije oblačenja,
Slušanja vijesti, odlaženja do kioska.
Ako je svanulo, vrijeme je za uzvik,
Od koga će se pokrenuti podovi.
Još se ne da tama, adski odjeci
Ne izlaze iz stana, visak je nad tobom.
Ako je svanulo, mogao bi da otvoriš vrata,
Otišli bi sami, istim putem kao juče,
Mada se ne možeš sjetiti da li baš juče.
Kako se zove ta prošlost, ovog trena
Kojim se odjeci pozivaju u pomoć?
Bilo pa zaboravljeno, ali kako i kada?
Ako je svanulo, a nema prozora,
Ko će da dozove slike, zvona, mir?
Pada li to krpa po nama, iz ruke
Kojoj se ništa ne opire!?

STAZA

Moraćeš sam, uskom stazom, nikuda.
Koliko ih je, zametenih, po brinama rasutih.
Idu, ne idu, vide, ništa, u drvenoj odjeći.
Spuštaš li se, penješ li se, sve izvrnuto
U lijevak se pretvara, tutnji i usisava.
Bila je slavna, ta staza, sječivo u tmuši -
Izrezani, sretno su nestajali, avangarda.
Sad moraš sam, svojom stazom, nikuda.
Ništa ne prepoznaješ, savijeno oko tebe,
Penje li se, spušta li se, nenaviklo?
Sve i da zaboraviš, slavu i jeku, gore,
Ili možda dolje, lijevak usisava, tutnji;
Pune su uši trunja oštrog, stvrdlog, smradnog.
Zametene, rasute, niko ne skuplja, ne broji.
Slava tutnji, dubrava odjekuje, ništa ne prepoznaješ.

PROZIRNO

Sa svake strane, u svako doba, jasno,
Čisto u dubini, oštro naokolo, skladno,
Pogledom dodiruješ, obilaziš, oblikuješ.
Sve od ushićenja, vrelo i srdačno,
Šta god hoćeš, samo izvoli, ponuđeno je.
U svako doba, budi se, navali i uživaj.
Neiscrpno je, ogromno, osvjedočeno.
Samo ne sumnjaj, ne okreći glavu, ne odbijaj
Obilje, ruj, zanos, opijanje, orgijanje.
Ne okreći glavu, ne odbijaj, ne oklijevaj!
Iscuriće, nestaće, otutnjati u nigdinu.
Stvrdnuće se jutro, zabraviti vrata, zalediti izvor.
Prozor je zazidan, ne čuješ ni jeku
Pobjedničke pjesme, rike u dolu
Crnog anđela razrokog pogleda.

KAMEN

Dok se ništa nije javljalo, tamo,
U tijesnoj dumači, pokraj izvora,
S neba je pao kamen, vreo od daha
Nebeskih pluća, nedohvatne duše.
Bez verande i prozora, gledalo je
Obuzeto omorinom, lišće lijeske,
Cvijet kupine, kora stare kruške.
Ko je onda izabrao ovaj otvor
Sutrašnjeg ponora, paklenog dna?
Jednim pogledom mogao je ponekad
Sve da vidi, do zanoktica -
Licem u prašini, bezglasno,
Mrmljaće da ništa nije znao,
Osim onog kamena, kod izvora,
Pretvorenog u panj što se krvlju hrani.

BOL

Sve je podijeljeno, ostao je bol.
Prti, objema rukama, da šake budu pune,
Ni trun da ne ostane; ne brini za druge,
Namirio si se za cijeli život, ustani
I koračaj kao u dan stvaranja svijeta.
Ispunio te je, njegova si bačva,
Zabrekla, nijema, pijanih duga i dna.
Plodna berba, dugo zrenje, stari recepti.
Kome će se i kada otvoriti, curak neki,
Dok zvoni veliko podne slobode?
Vri, svrdla, bačva se ne da, nikome ništa!
Da ostane u tebi, vo vjeke vjekova,
Nasljedno leno, ispovijest blata i prašine,
Deveti krug, Mrčaj dom, osojna dumača.

UŽAS

Odakle je došao, po čijem pozivu?
Ko su mu preci, ko bliži rod?
Doručkuje, odluta, šuma mu draga,
Duboki virovi, naše vrleti.
Odmara se u pričama, dječijim igrama,
Kruži od usta do usta, uvijek drugačiji,
Čas opisiv, čas stopljen s božanstvom.
Stalno ga mjerimo, režemo sanduk,
Kopamo grob, smišljamo spomenik -
Hoće li već jednom tamo gdje sve ide?
Kad ga napokon izgubimo iz vida,
Učini nam se već da je otišao drugima,
Iskoči iza ćoška, rukne iz gomile,
Zaurla s narodne govornice -
"Tvoj sam, ničiji više, ludi stvore!"

SLJUBLJEN

S nebom i sa zemljom, nevidljiv za druge.
Provodnik talasa, pretihih ritmova, s jedne
I druge strane, izvan čula, opisa i uzvika.
Čas daleko, čas unutra, strast svega što jeste,
Trenutak u cijeloj neznanoj vječanosti.
Onaj što ne treba da gleda da bi vidio.
Onaj što ne treba da misli da bi znao.
Onaj što ne treba da se rodi da bi postojao.
Izvan jasnosti, dobra i zla, milosti i praštanja.
Ispunjen gromovima i tišinom prasvijeta.
Riječi su pahulje snijega a ljeto stiže -
Dlan biti, nebeski i zemaljski, uz oblak,
Mahovinu, probuđenog daždevnjaka,
Umjesto kože samo duša, samo san.
Prijanjati, preko bola, uz plavet,
Što se samo u očima sjajne.

TAMO

Kud pružaš ruke, čedo, izvan kolijevke?
Zagrli majku, sisaj i sisaj, do kraja.
Sve je unutra, toplo i milo, cokni jezikom!
Kud pružaš ruke, dijete, kroz prozor?
Ostani za stolom, na podu, u podrumu!
Sve te pridržava, čvrsto i trajno, dovijeka!
Šum je tamo, gdje ništa nije tvoje.
Kud pružaš ruke, mladiću, preko rijeke?
Brda, šume, zvuci kastanjeta - bude te.
Smanjena, uz prozor, plete majka.
Ništa ti nije po volji, pretijesno, grubo.
Kud ubrzavaš korak, bacaš se u rijeku?
Tamo mrki ribari dušu tvoju čekaju.

PJEVAJ

Odjednom, svanulo je, ovdje, u dumači.
Potrošili smo svijeće, petrolej i luč.
Zaboravili šta znači juče, danas, sutra,
Čemu služi jutro, zora, neko daleko sunce.
Kada se smrklo, ko je prvi upalio lampu?
Uz sto, ko s molitvom, ko nijem, gledasmo stijenj -
Troši se, nestaje, pucketa, samo sebi priča.
Tako, koliko, s oca na sina, svjesni tradicije?
Gdje je voda, toči li curak pod kruškom?
Ima li kamenja na putu, vjetra u planini,
Usnule stoke u stajama ispod nas?
Oči nesvikle na sjaj, sakriše se u tamu
Rukom stvorenu, jedva održavanu.
Spusti dlan, podigni kapke, udahni sunce!
Uz prozor si, premrežen stotinama niti -
Jutro je po brdima, spušta se do nas.
Otvori prozor i pjevaj, ako nisi zaboravio!

OPISI

Mjera riječi samo zvuk, eho, poklič.
Da se splete bajka, djetetu za san,
Tihi zov ljubljenoj, vapaj nad grobom -
Nema ih više, nijedne, vjeruj mi.
Kako sada da se priđe, oslovi, pozove
Pod drvo, gdje se trpeza sprema?
Vrtom riječi prošli su tenkovi,
Nijedna više nije ista, ako je i živa.
Tu spavah od malena, u lejama zavičajnim.
Sada ne prepoznajem ništa, sem vjetra
Što oko mene protkiva svoj smisao.
Moje su mu ruke grane, sasvim gole,
Ako zinem, zvuk će ispuniti veče -
Samo eho, poklič, u mrtvim lejama.

POD

Prisloniv uvo, protežeš se, prije rođenja.
Mali napjevi utrkuju se, plave i othode.
A tijelo bi da iskoristi ovo i ono, baš sada,
Od prvog trena, spokojno i moćno,
Poleglo po donjem svijetu, korijenje
U njega ubada i pretače se, napaja.
Vas svijet se sabio u malu arku,
Da viče i slavi, da bodri i nudi -
Ko ih sve okupi, oko tebe tako moćnog?
Nikoga zvao nisi, nikome se kazao,
Ako već sam nisi bio pozvan,
Na pod od ilovače i pljeve,
Baš jutros, dok se svijet stvarao
Izroniv iz tame u rosu i svjetlost.

ČUDESA

Ima ih, ima, u svakoj kasabi, pod lipom,
Gdje pas njuška i diže zadnju nogu,
Miris kobile preplavio ga je, strašan.
Ima li tu mjesta za manje svatove?
Ima ih, niču, pokraj živice izgrizene
Kiselim kišama, atomskim udarima,
Nepoznata vrsta, Darvinova priča.
Je li ili nije naša nasušna kopriva?
Ima ih, nisu iščezli, svu noć se dozivaju,
Bruje kroz šumarke i pokislu bujad
Mali napjevi surovih insekata.
Ima ih, gdje god zaviriš, osmjesi,
Dozivanje, krv i poljupci, tako vidljivi.
A ti, snužden, zoveš nekoga preko mora.

VIDIK

Iz kuće u bujadi, podlokane proljetnim vodama,
Vidi se, jutrom, pramičak magle, hrast i lijeska.
Biće da je malo, penjemo se uz brinu,
Otvara se nebo, modrina, visina, upeklo sunce.
Skriveni, sve rubom šume, gazimo blato
Što se uz bose noge uspinje, sve do očiju.
Ima li gore izvora, točka u hladu, jagoda?
Lipsali, padamo po strnjištu, nigdje zaklona.
Osvrćemo se, puca li vidik na sve strane?
Ima nešto tamo, odakle, možda, nas vide.
Jesmo li zbog njih nažuljali noge, smorili oči?
A ni sami nismo, na vidikovcu, na visini!
Samo što ono nisu naši, ni nama slični.
Kaputi im na travi, vjetrić kroz košulje miluje
Tijela ostavljena da ih vide, sve tamo do...
Zašto smo izašli na ćuvik, bez dogovora?

GATKE

Prostri jutro, praskozorje, pramen magle.
Klokot točka pod kruškom, brzanje potoka.
Škripu vratnica, ples papaka po podnicama.
Cvrčanje masti u tavi, vrenje vode, metlu po podu.
Istrljaj se mirisom jutra, što kroz ćoravi prozor
Istjeruje noćne goste, crve u vratu, u mošnjama.
Omotaj se, ispod košulje, gaća i čarapa, koracima
Jedva čujnim, već nevidljivim, išćezlim,
One što sve to stvara, rastvara i smiruje.
Samo njena riječ ogrće golog u mećavi,
Hrabri sustalog nasred puta, u gluvi čas
Oko kojeg se sve vrti i uvijek vraća.

NEGDJE

S onu i s ovu stranu ničega, sasvim na dnu,
Niče zeleni prišt, nalik na svoga pretka
Koji nigdje i nikada nije opisan.
Neko oko ga gleda, vrlo visoko,
Ni moje ni tvoje, veliko kao nebo,
Ko zna da li brižno, vično i oholo.
Koliko je pustog prostora, bez
Nebeskog ruja, oblaka i zvjezdanih jata!
Na dnu onoga što je udaljeno
Čak i oku nadnesenom, budnom -
Raste, jača, zelena tačka nečega.
Hoće li se odijeliti nešto od ničega?
Tebi i meni vidljivo, treptajem samo,
Prije odlaska, nijemo, zeleno, daleko.

ZOV

Šta je sve stalo u njega, jedva čujnog,
Što se kroz šipražje probija zečijom stazom -
Između zidova koji se krune i padaju,
Dimnjaka bez dima, jutra bez svanuća?
Zmije se vratile u tamu, na krhka jaja,
Kos odlutao niz preorani put, za ševom,
Naoštren sluh tone u mrtvilo svijeta.
A odozdo, kroz koprivu i kupine,
Provlačio se, osnažen rosom i tišinom,
Zov bez tijela, udova i misli, samotan,
Ostao zaboravljen, ničiji, na izdisaju.
Još oblik ima, reklo bi se, srca,
Kao što ječi, poskakuje, otkucava.
A onda, vraća se dan, zvoni podne - nema ga.

MRVA

Toliko mala da je nismo vidjeli,
Otišle ruke, zatvorile se usne, ona
Čeka tamu da je neko posvoji.
Vijest je obišla sobu - nečujne trube,
Nevidljivi glasnici, stari signali.
Pada noć, diže se zavjesa novog okršaja.
U podu i zidovima, s donje strane stola,
U procijepima stropa, napuklinama prozora,
Stari ratnici, krezuba stvorenja, žgoljava djeca -
Biće to velika trka njihovog života.
Ujutro, svjetlost će obliti sobu,
Užasa nema, preselio se u snove.

SNIJEG

Vidim ga, dolje, gdje je uvijek bio,
Gost i vlast, samo kad poželi.
Evo, strah mi hvata ruke, vuče
Po zemlji, baca na sjenike,
Prostire pod stoku, cijedi
Se znoj, skaču prikaze, bijelo
Nebo u zjenama, na dlanovima,
Poviše žulja od strašne sjekire.
Šta to sada radim, kad mir
Razdire šavove što su juče sašiveni?
Zatvaram oči, vrijeme je za tamu,
Bijelu poput svijeta obuzetog smrću.

SPRTI

Sprti sve što nosiš, pokraj puta;
sprti, ne brini ni za šta, ostavi,
pokraj jarka zatravljenog i prašnjavog,
u bilo koje doba dana i mjeseca;
sprti, oslobodi ramena i leđa,
opusti ruke niza se, neka se klate,
kao što sunce klizi prema šumi;
sprti, sve što te je satiralo sve godine,
otkako su počeli da tovare na tebe,
odahni, pogledaj u nebo, u prašinu,
oslušni krv što napokon svoj ritam
uspostavlja, napokon, napokon;
samo sprti, i ne brini, ovoga časa.

ZRENJE

Odakle stiže sok, svježina i moć?
Iz uma, onog, tamo, u dubini noći,
S dvije strane, kao zvuk i jeka,
Što sebe zna i sve naše bregove.
Iz zvuka koji čuje jednodnevni leptir
Ne zaustavljajući se nijednom -
Jesu li to njegova krila, glas tvorca
Da izdrži do sutona, do rajskih vrata?
Iz oka, iz daha djetinjeg, između sise
I riječi koja se otima, raste i izlijeće.
Iz tabana u travi, među mravima,
Koji se poput trave obnavljaju,
Čim snjegovi odu drugim narodima.
Samo, stud se ne miče, cjelac škripi,
Pokrivači tanje, a nebo sve plavlje.
Odakle stizaše, stići će opet,
Poslije nečega, ovdje i tamo,
Kroz osvit i jugo, poput uzdaha.

CIK ZORE

Dijeli se noć od dana, svjetlost od tame,
koja joj je nevoljena majka; svanjiva,
jutros, sve tamo dokle mogu da dogledam,
ne kroz prostor, nego kroz vrijeme.
Smežurane godine polegle po visovima,
po njima davno sasušena rosa, uzdasi
svih koji su prošli ovuda i tamo,
i pukotina koja izgleda kao nada.
Koliko je to daleko, kojom mjerom
da utvrdim sve odnose i još vrata,
prozor i dimnjak, gdje će se spustiti roda,
milju, godinu, dva-tri uzdaha, ako ih ima
u duši čije je postojanje negdje objavljeno?
Mogao sam da propustim molitvu,
prasak tih poput rađanja dana,
umotan u san svih predaka,
ostavljen pod juče sasušenim drvetom.

JUTRO

Raduj se, čedo moje!
Vjeruješ li očima, svjetlost vlada.
Vjeruješ li ušima, zvoni i pjeva šuma.
Vjeruješ li koži, hitra muva začikuje te.
Svanulo je, dan poput stvaranja svijeta.
Vjerujem, kroz dim se probija sunce.
Vjerujem, tutnje u dolini topovi.
Vjerujem, kožu mi šrapneli šaraju.
Svanulo je, dan poput kraja svijeta.

POHVALA JUTRU

Mens agitat molem*.
Vergilije, Eneida

Otvorio se vidik, kroz sav jad i čemer,
Mrtvim čulima nekadašnjeg bića;
Pružilo bi ruku, ako se još sjeća,
Susreta s jutrom, otkrića svijeta.
U trenu, možda, šiknuće sok,
Iz tame korijenja, iz srha prvog,
Snom o listu, vedrom kao jutro,
Leptiru i rosi, mravu i poskoku.
S njima biće opet pokret i mir,
Čas oblak i kiša, humus i slana,
Čas slova i zvuci samo njemu znani.
Otvorilo se da bi, samo na tren, opet,
Jeku jutarnju spremilo u dušu.


* Duh pokreće materiju.

VIDJELO, SUMNJA

Sama pred ruljom nestrpljivih đaka,
Glavata mala učiteljica iz Abdere,
Okreće oči od nebeskog vidjela?
Jeka i očaj, zlo i naopako, dokle?
Vani i unutra, naprijed i nazad,
Naziremo nešto, reklo bi se - svjetlo.
Ali Magistra se ne da, pilji u miljenike,
Prosipa umilne riječi, velika obećanja.
Samo oni iz prvog reda vide i vole
Žišku u dubini sitnih očiju, što same
Svjetlost dozovu, baš njima, kao nagradu.
Kratku, oštru, što se davno odijelila
Od svoje nebeske sestre u kojoj se ostali
Umivaju, zahvalni suncu što se vratilo.
Njima je jutro, miljenicima ponovo noć
I tama, mrka kćerka glavate učiteljice.
Biće da im je i njen sjaj iz tamne glave
Jači od ovoga u kome se kaljuga sve naše.

MOĆ

S rukama na stolu, prebire pakete vremena.
Svaki za sebe, u pakpapiru, neodriješen,
Čeka svoj tren, zemni vakat, proviđenje čisto.
Oklijeva li, drijema li, u šta se zagledao?
Hoće li da driješi, baš taj sa stola,
Manji od ostalih, s krvavim mrljama odozdo -
Cijedi se iz njega, već, zgusnuta vječnost?
Na svakom tragovi, otisci, dokazi o zlu,
Vidljivi i nevidljivi, spremni na poziv.
Ko gleda iz ćoška, zanijemio od djetinjstva?
Rekao bi nešto, pokrenuo se, sapet u znoju,
Putuje kroz san iz kog nikako da se prene.
Onome za stolom, s prstima spuštenim na trunje
Ostalo od juče, od nekad, ne žuri se – ima moć.

© 1999-2008 Ranko Risojevic, risco@blic.net
Sva prava zadržana